Postali smo vrhunski inženjeri vlastite egzistencije i potpuni amateri vlastite radosti.
Optimizacija
Optimizirali smo sve. Izmjerili smo dubinu sna u milisekundama, izbalansirali mikronutrijente u “zdravim” napitcima, programirali pulseve na funkcionalnim treninzima i brpšurno, farmaceutski posložili suplementaciju za dugovječnost. Stvorili smo laboratorijski čista tijela, hramove u kojima ne stanuje nitko. Jer u toj sterilnoj računici dugovječnosti dogodio se tihi, sistemski odstrel drugoga. Društvenost je postala rizik, upućenost na bližnjeg prevelika potrošnja energije, a žrtva za drugoga iracionalna investicija!?
Samotnjaštvo
Otišli smo u samotnjaštvo koje nema nikakve veze sa svetim tišinama u kojima se čovjek susreće sa sobom da bi zreliji izišao među ljude. Ovo je usamljenost rođena iz oholosti: opasne, moderne iluzije da smo sami sebi dostatni. Baš zato i pitam, čemu služi tijelo koje će trajati stotinu godina ako je osuđeno na apsolutnu samoću vlastitog samodostatnog ega?
Duhovnost
Ušli smo u doba sveopće “duhovnosti” – priručne, krojene po mjeri, estetizirane i ugodne. Duhovnosti koja nas uči kako da se osjećamo dobro, ali nas nikada ne pita kako da volimo. I gle apsurda: prepuni smo te i takve duhovnosti, a svijet nikada nije bio usamljeniji, hladniji i prazniji od radosti.
Živimo pod čeličnom čizmom diktature relativizma koja paradoksalno rađa najgoru vrstu uniformiranosti. Svi se zaklinju u svoju posebnost, a izgledaju, misle i osjećaju zastrašujuće isto. Svi su “različiti” na potpuno isti, ispolirani način. Skinuli smo sa sebe svaku iskonsku autentičnost, prestrašeni da bi nas istina mogla koštati komfora.
A nepatvorena duhovnost ne tješi samo – ona potresa. Ona ne nudi tek tehniku opuštanja, nego zahtijeva radikalni susret. Iz takve, nelakirane duhovnosti ne rađa se poza, nego provala čiste, neumoljive radosti koja naknadno preoblikuje i obrok, i trening, i san, i svaki ljudski odnos.
Živo zajedništvo
Tu leži najveći provokativni paradoks današnjice, usmjeren izravno prema onima koji tvrde da vjeruju: kršćani slave živog Boga. Ili bi barem trebali.
Ako su Božić i Uskrs išta više od estetske kulise na kalendaru i obiteljskog folklora, onda su oni dogma radikalne prisutnosti. Božić je Bog koji ulazi u prašinu i ljepljivost ljudske svakodnevice; Uskrs je pobjeda nad konačnošću koja ukinuće smrti pretvara u svečanost života. Gdje je onda ta radost? Gdje su ti ljudi koji bi trebali mirisati na uskrsnuće, a ne na komemoraciju vlastitih uvjerenja?
Vrijeme je za skidanje rukavica. Zdravlje bez zajedništva samo je ulašteni spomenik samoći. Duhovnost bez radosti samo je još jedna mentalna dijeta. Život nije stvoren da bude savršeno očuvan eksponat u staklenim vitrinama samodostatnosti, nego vatra koja se dijeli – makar izgorjela ranije, ali u društvu, u ljubavi i u punini.
