U vremenu kada je estetika postala dominantna valuta društvenog komuniciranja, olfaktivni svijet doživio je potpunu transformaciju.
Miris, nekada najintimniji i najosobniji nevidljivi trag koji ostavljamo u prostoru, postao je glasna izjava. No, umjesto da govori o našim emocijama, sjećanjima i unutarnjim stanjima, sve češće govori o našem statusu, kupovnoj moći i potrebi za pripadanjem eliti koja “zna”.
Ulaskom niche parfumerije u širi javni prostor dogodio se paradoks. Ono što je u svojim početcima predstavljalo umjetnički revolt protiv masovne industrije, beskompromisnu posvećenost rijetkim sastojcima i olfaktivnu slobodu bez komercijalnih kalupa, danas se nerijetko pretvara u novi oblik elitizma.
Niche bočice od po nekoliko stotina eura postale su statusni simbol jednak dizajnerskoj torbici ili skupocjenom satu – objekt koji se nosi kako bi bio primijećen, dekodiran i potvrđen u društvu.
Kada naziv brenda postane važniji od samog mirisa
Postavlja se pitanje: nosimo li miris zato što istinski rezonira s našom kemijom kože, našim raspoloženjem i osjetilnim bićem, ili zato što nosi naziv brenda koji je trenutačno na cijeni u krugovima esteta i utjecajnih stvaratelja mišljenja?
Pojam olfaktivnog snobizma rađa se upravo na toj granici – u trenutku kada se kompozicija više ne procjenjuje po tome kako se osjećamo dok je nosimo, već po tome koliko je rijetka, teška za nabaviti ili skupocjena.
U toj utrci za ekskluzivnošću olfaktivna pismenost mijenja se za formu. Zaboravljamo da parfem ne služi tek tome da impresionira prolaznike na ulici niti da pošalje poruku o našem financijskom statusu, već da stvori nevidljivi štit, utočište i intiman dijalog sa samim sobom.
Izgubljena magija jednostavnosti
Tragajući za hiper-specifičnim molekulama, dimnim akordima, rijetkim smolama i ekstremnim projekcijama, lako se dogodi da otupimo na ljepotu jednostavnosti.
Mirisna sjećanja koja nosimo u sebi – miris sapuna iz djetinjstva, čiste posteljine osušene na buri, vlažne zemlje nakon jesenje kiše ili jednostavnog kolonjskog cvjetnog mirisa koji je nosila naša baka – u sebi nose znatno dublju emociju od najkompleksnije sintetske formule kreirane da izazove “reaction” u prolazu.
Komercijalizacija niche svijeta natjerala je mnoge kuće da izbacuju nova izdanja brže nego ikada, hvatajući korak s trendovima umjesto da stvaraju bezvremenska djela. U tom hiperprodukcijskom šumu, ekskluzivnost je postala industrija za sebe, a krajnji konzument ostao je u stalnoj potrazi za “sljedećim većim i rjeđim” otkrićem.
Povratak autentičnom izboru
Biti olfaktivno osviješten ne znači odbaciti visoku parfumerijsku umjetnost niti negirati vrijednost vrhunskih sastojaka. Naprotiv – to znači vratiti se vlastitom osjetilu mirisa bez opterećenja brendom, cijenom i tuđim mišljenjem.
Pravi luksuz u svijetu mirisa nije posjedovanje bočice koju nitko drugi nema, niti nošenje mirisa koji “vrišti” s kože samo da bi bio primijećen. Pravi luksuz je hrabrost nositi ono što u nama budi mir, radost, strast ili nostalgiju – bilo da je riječ o rijetkoj parfemskoj esenciji, lokalno izrađenom ulju ili jednostavnoj toaletnoj vodi koja nam godinama vraća osmijeh na lice.
Možda je upravo ova jesen trenutak da zatvorimo oči, zaboravimo na etikete i zapitamo se: miriše li naš parfem zaista na nas – ili samo na našu želju da budemo viđeni?
